Antički zbjeg u Splitu

Splitsko ljeto šezdeset i četvrti put trebalo je izvući iz riznica staro dobro ruho kao i nova nadahnuća na Dioklecijanovo kamenje poslagano u kalete i pjace i sučeliti kazališnu katarzu svakodnevnoj gradskoj prenapučenosti. Hoteći se, u Europskoj godini kulturne baštine, vratiti korijenima, antici i pučkom kazalištu, u tome je uvelike i uspjelo ustrajnim radom kazališnih umjetnika i djelatnika na sceni i iza nje, ali je nažalost velikih očiju i ušiju ljubitelja drame ostalo uskraćeno za dvije dobro poznate predstave koje su otkazane, Buža i Smij i suze starega Splita.

Orestija je od početka Splitskog ljeta najavljivana kao festivalska zvijezda i oko nje se uskovitlala prašina  / Snimio Matko Biljak

Uz dužnu pohvalu novosti i žestini premijere Eshilove trilogije Orestija, nosivi dio dramskoga programa bila su gostovanja, i to u vrlo dobroj interakciji s publikom, što je u splitskim gledalištima uvijek izazov. Tako su Ribarske svađe u stvaralačkom luku od Carla Goldonija do adaptacije Predraga Lucića i režije Vita Taufera postale Barufe, prenesene iz Mletaka u Istru i punim srcem suradnje četiriju kazališnih kuća iz Kopra, Pule, Trsta i Nove Gorice, predstavilevatreno živu i uvijek igrivu svakodnevicu ribarskih obitelji, u narječjima Istre, Krasa i Trsta. Premda bi nam bolje poznavanje narječja kao i čujnost teksta unaprijedilo praćenje predstave, glumačkoj posvećenosti ulogama nije trebalo nikakva tumačenja, jer je nadahnuće gorjelo i zajedno s gledateljima na istoj razini pozornice HNK-a u Splitu činilo izvrstan uvod u dramski program Splitskog ljeta.

Niz gostovanja

Za umrijet od smijeha bila je i sljedeća zadaća publici, u susretu s istoimenom dramom Teatra Rugantino i Kazališta Planet art u režiji Marija Kovača, u zapadnom dijelu Podruma Dioklecijanove palače, kazališnim katakombama gdje je iskustvo predstave naglašeno davninom kamena. Više nego srdačna bila je reakcija gledatelja kojima su se obraćali glumci Gordana Gadžić i Marko Torjanac, zaslužan za adaptaciju dramskoga teksta Christophera Duranga iz 1987, tako da umjesto o američkom progovara o hrvatskom društvu. U dvjema pričama povezanim iskustvom osamljenosti i nerazumijevanja, želje za osobnim napredovanjem prema „višoj razini“ ljudskosti i mirenja s bližnjima i daljima koji to napredovanje češće ometaju negoomogućuju, vrlo su vješto upletena hrvatska pitanja.

Jedno od gledateljski najboljih dramskih iskustava nastavljeno je još dvama gostovanjima, Teatra Exit s predstavom Dvoje u režiji Matka Raguža i iskustvom posljednjega opraštanja od majke francuskog dramatičara Mohameda El Khatiba u predstavi Da kraj bude lijep. Umijećem sviranja saksofona Jakša Jordes uveo je i tijekom cijele predstave Dvoje pratio gledatelje u sedam priča odnosa sedmerostruko različitih, a sličnih gotovopo svemu, iskrenosti i tajnosti, intimnosti i javnosti, jednostavnih zapleta, a teških i bolnih razjašnjavanja prošlih događaja i nezaliječenih rana. Na krilima humora i izvježbanom lakoćom prelaska iz jedne uloge u drugu od smijeha do ganuća vodili su nas Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček, koji kao da lete pozornicom bez ikakve težine glumačke zadaće, povezujući iskustva u odnosima i svakodnevnim susretima u jednom pabu.

Posvete boli

Tišim i samozatajnim razgovorom sina i bolesne majke koji dokumentira zapise i sjećanja iz obiteljskoga života postavili su nas redatelj Ivica Buljan i glumac Robert Waltl „s dvije strane nevidljive crte koja dijeli sve one koji su izgubili od onih koji će majku tek izgubiti i patiti od toga“. Nesvakidašnja narativna forma u suradnji Mini Teatra Ljubljana, MG Ptuj i Novog kazališta Zagreb plijenila je potpunu sućutnu pozornost gledališta, posebno nakon uvoda koji je dao sam redatelj gore navedenim riječima, a glumac Robert Waltl progovorio mirnom i toplom (prvi put hrvatskom!) riječju o sebi i svojoj majci da bi potom sjajnom mimikom i pozornošću ušao u lik autora i članova njegove obitelji, liječnika i znanaca.

Orfej sluša radio dubrovačkoga Kazališta Marina Držića, umjetnički projekt Pavlice Bajsić Brazzoduro, koristeći kao podlogu mit o Orfeju i Euridiki, točnije interpretaciju toga mita iz filma Jeana Cocteaua, snimljena 50-ih godina,također je posveta boli i sjećanju na one kojih više nema. Scenografija uklopljena u ambijent Dioklecijanovih podruma, element radiofonije koji u predstavu donosi i dozu dokumentarizma, gluma Frane Maškovića i Marije Šegvić te glazba popularnog Izaee pridonose snovitosti predstave.

Teških se tema potpuno odrekla Glumačka družina Histrion pri postavljanju na pozornicu priče o Florence Foster Jenkins, koja je široj publici vjerojatno poznata zbog nedavne ekranizacije navedene priče s Meryl Streep u naslovnoj ulozi. U režiji Krešimira Dolenčića, Foster Jenkins, najgoru pjevačicu svih vremena, te najustrajnijeg sanjara svih vremena, utjelovila je Anja Šovagović Despot. Njezine pjevačke pripreme, uz klavirsku pratnju Fabijana Komljenovića, nasmijale su publiku, a Marija Kuhar Šoša, koja je u predstavi glumila temperamentnu sluškinju Mariju, otpjevala je i jedan ozbiljni glazbeni broj i još jednom oduševila pjevačkim umijećem.

S druge strane, ljudski rod budi mnogo kritičara u svojim redovima, ali malo onih koji su u potrazi za istinom spremni potpuno se od ljudskog roda izolirati. Jedan od rijetkih Molièreov je Mizantrop, kojega se ovaj put u svom stilu prihvatio Igor Vuk Torbica, redatelj poznat po dubokim i teškim predstavama. Odličnog Mizantropa Alcestea utjelovio je Jerko Marčić, a ni ostali glumci nisu zaostajali u predstavi koja je gostovala u zgradi HNK.

Širenje Ljeta na pozornice antičke Salone, Sustipana, Vrlike pa i Mosora donijelo je dašak noviteta i zadovoljilo publiku, koja je i ove godine pozorno pratila cijeli program, ali nažalost to se istraživanje novih prostora uglavnom događalo mimo dramskog programa, koji je ove godine previše puta ostao zatočen među zidovima splitskoga HNK-a.

Stoga je dramski dio ovogodišnjeg Splitskog ljeta, nakon dvije otkazane predstave i karme da se nijedna predstava ne odigra pod vedrim nebom, mogla spasiti jedino jedna dobro izvedena premijera, jedna, koja će pri samu kraju festivala oduševiti toliko da će se zbog nje zaboraviti kako se dramski program, unatoč kvalitetnim gostujućim predstavama, ovoga ljeta više puta spotaknuo.

Premijerna Orestija
u novom ambijentu

Zato su sve oči i nade splitskih dramoljubaca bile uperene prema Mosoru, točnije prema mjestašcu Sitno Gornje, u kojem su se održavale pripreme za jedinu premijeru ovogodišnjeg Splitskog ljeta – Orestiju, kako bi 10. kolovoza predstava, glumci, a i scena Sitnog Gornjeg mogli zasjati u punom sjaju. O onome što se zapravo dogodilo mediji šute. Orestija je, sasvim očekivano, ponijela kući Juditu. Očekivano, jer Orestija je od početka Splitskog ljeta najavljivana kao festivalska zvijezda i oko nje se uskovitlala prašina i prije nego što je premijerno prikazana.

I uistinu, prvi trenuci predstave zgusnuli su zrak oko gledališta i ostavili publiku – bez daha.

Dovoljan je bio pogled na ambijentalnost Sitnog Gornjeg i mjestu prirođenu sceničnost da se dobije dojam da je jedno od najcjenjenijih dramskih djela antičkog svijeta u mjestu ponad Splita pronašlo, ponovno, svoj dom. Scenografska su rješenja (Valentin Svetozarev) elegantno slijedila logiku ambijenta, reflektirajući njegove najkarakterističnije elemente, pretvarajući pozornicu u poeziju.

Izlazak kostimiranoga (Mladena Radovnikovića) zbora Erinija s Korovođom (Marjan Nejašmić Banić) na pozornicu bio je uvod u kazališnu čaroliju, koja se, nažalost, potpuno rasplinula u završnom činu.

Predstava sastavljena od triju činova (dramaturg Jasen Boko znatno je skratio tekst) odigrana je s jednom pauzom, koja je za publiku značila odmor, a za glumce trenutak u kojem će se, na iznenađenje svih, od uzvišenih antičkih likova transformirati u neku vrstu rock-zvijezda i u tom ruhu donijeti sud o sudbini Oresta (Mijo Jurišić) i doma Atrida, koji generacijama u zloćudnom krugu reda osvetu za osvetom. Da je predstava ostala dosljedna početnom stilu, mislimo da bi se Orestija mogla nazvati vrlo uspješnim ostvarenjem za sve koji vole klasiku, no osuvremenjivanje posljednjega dijela teksta i prateće redateljsko (režiju potpisuje Dejan Projkovski) rješenje postiglo je kontraefekt i izazvalo čuđenje među prisutnima. Mijenjanje toka predstave nije bilo dobro uklopljeno u cjelokupan koncept, ali ono što je još više zasmetalo jest nepripremljenost tehničke podrške na promjene, što je rezultiralo nezgrapnim trenucima. Dok bi se to još i moglo oprostiti na premijernoj predstavi, nije jasno kako se moglo dopustiti da zbog tehničkih poteškoća jedna od sljedećih triju izvedbi bude otkazana usred prikazivanja, a da Orestija i dalje dobije nagradu bez previše spomena navedenih problema.

Tako su, kao što smo već i spomenule, sve oči bile uprte prema ovogodišnjoj jedinoj premijernoj predstavi Splitskog ljeta, ali ih, zbog tehničkih poteškoća, mnoge nisu uspjele vidjeti.